Prva književna karakterologija

Hrvatska kultura može se pohvaliti dugom tradicijom leksikografije i enciklopedistike. Fenomen i termini leksikona i enciklopedije pojavili su se u predmodernoj kulturi u osvit Novoga vijeka uoči i u doba pojavljivanja tiska. Kulturni je kuriozum da se oba termina povezuju s imenima hrvatskih autora. Pretpostavlja se da je Dubrovčanin Ilija Crijević možda autor rukopisnoga enciklopedijskoga latinskog rječnika još uvijek prijeporne autentičnosti Lexicon iz 1480. koji se čuva u knjižnici sv. Marka u Veneciji (Marciana).

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2020.

Termin enciklopedija, blizak današnjemu smislu, lansirao je humanist i polihistor, reformacijski pisac, teolog i pustolov Pavao Skalić u latinskome djelu Encyclopaediae seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam profanarum epistemon (Znalac enciklopedije ili kruga svetih i svjetovnih disciplina, Basel, 1559). Klasične antologije i florilegiji bili su aristokratske knjige jer nude odabrane i hijerarhizirane vrijednosti – „cvjetove“ umjetnosti i znanja. Leksikoni i enciklopedije demokratske su knjige jer nude svjetove znanja – bez hijerarhije, horizontalno, u abecednim nizovima.

Sin Zagrebačke
stilističke škole

Među brojnim izdanjima iz opće i posebne leksikografije u hrvatskoj kulturi nastaju i vrijedna specijalna izdanja posvećena književnosti. Leksikografski zavod Miroslav Krleža priređuje Krležijanu u tri sveska, 1993/1999. i tri osobna leksikona: Leksikon Marina Držića, 2009, Leksikon Ruđera Boškovića, 2011. i Leksikon Antuna Gustava Matoša, 2015. Školska knjiga objavljuje niz leksikonskih knjiga posvećenih hrvatskoj i svjetskoj književnosti: Leksikon hrvatskih pisaca, 2000, Leksikon stranih pisaca, 2001, Veliki školski leksikon, 2003, Leksikon svjetske književnosti: Djela, 2004, Leksikon svjetske književnosti: Pisci, 2005, Leksikon hrvatske književnosti: Djela, 2008. U tome sjajnom leksikografskom društvu Nemecov Leksikon likova iz hrvatske književnosti pionirski je pothvat: prva karakterologija i portretologija u hrvatskoj leksikografiji.

Sven Lasta kao Mali i Ivona Petri kao Madona u filmu Mirisi, zlato i tamjan, red. Ante Babaja, 1971.

Frano Lasić kao Melkior Tresić u igranoj TV-seriji Kiklop, red. Antun Vrdoljak, 1983.

Da je autor prve leksikografske galerije književnih karaktera upravo Krešimir Nemec, nije slučajno. Taj vrsni poznavatelj novije hrvatske književnosti, „sin“ Zagrebačke stilističke škole, učenik profesora Ive Frangeša, sljedbenik Viktora Žmegača i nasljednik Miroslava Šicela na Katedri za noviju hrvatsku književnosti koji je hrvatsku književnost učinio međunarodno vidljivom, među prvima je napustio moderni model linearne književne povijesti po stilskim formacijama i uveo post­moderni oblik leksikonske i enciklopedijske povijesti književnosti. Dogodilo se to u njegovoj trilogiji Povijest hrvatskog romana (1994. – 1998. – 2003). Nositelj nacionalne povijesti književnosti tu više nisu društvene prilike i stilska razdoblja koji se smjenjuju na dijakronijskoj vertikali, nego jedan žanr – roman – viđen na horizontali iz različitih biografskih, socioloških, političkih, tematskih, stilskih i drugih kulturnih i poetičkih aspekata.

Filip Šovagović u ulozi Atme i Franjo Dijak u ulozi Melkiora Tresića u Gavellinoj predstavi Kiklop, red. Saša Anočić, 2019.  / fotografija: Vladimira Spindler

Krešimir Nemec autor je ideje o Leksikonu hrvatskih pisaca u izdanju Školske knjige koji urednički potpisuje s Dunjom Fališevac i Darkom Novakovićem. U svojim studijama i knjigama susretao je i obrađivao književne likove, osobito u opusima Krleže i Andrića, prvi je analizirao jedan od ženskih tipova i muških rodnih stereotipa, zanosnu i kobnu ženu-zavodnicu (femme fatale) u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća. Nakon svih tih ostvarenja trebao je samo mali korak pa da nastane ovo kapitalno djelo iz književne antropologije i kulturologije.

Nemecov Leksikon okupio je stotinjak junakinja i junaka iz hrvatske proze, drame i epova od Marulićeve Judite do danas. Autorov cilj nije bio obuhvatiti sve žanrove i sva djela hrvatske književnosti, nego samo reprezentativna djela i likove koji čine elitni književni kanon. Stoga nema dječje književnosti i likova Ivane Brlić Mažuranić, a nema ni sporednih likova iz velikih kanonskih djela, ni autobiografske i memoarske proze. Autorov je cilj bio stvoriti antologijsku galeriju fiktivnih karaktera u najvrjednijim estetskim djelima i tako svojim leksikonom preko odabranih likova pridonijeti izgradnji i učvršćenju književnoga kanona. Izbor je istodobno objektivan (riječ je o emblematskim likovima) i subjektivan (nužnost kod svakoga autorskog pothvata antologijskoga tipa). Po svojoj težnji prema kanonskim vrijednostima Nemecov je Leksikon aristokratski kao i sve antologije, a po prezentaciji likova u ravnopravnome abecednom poretku to je demokratska knjiga kao i svi leksikoni.

Skulptura Dore Krupićeve rad je kipara Ive Kerdića / Snimio Patrik Macek  / PIXSELL

Osnovna je značajka Nemecova Leksikona dosljedna metodologija: svaka natuknica donosi podatke o djelu i autoru, svrstava lik u određeni karakterni tip, promatra ga u tkivu radnje i suodnosu s drugim likovima, razmatra njegovu ulogu u sklopu stilskih i žanrovskih odrednica, smješta ga u književno razdoblje i društveni kontekst te u zaključku sažima tipološke crte lika nakon provedene analize. Kod dramatiziranih i ekraniziranih djela autor navodi podatke o predstavama, filmovima i TV-serijama te o redateljima i glumcima koji su uprizorili književne karaktere, što daje uvid u recepciju likova i njihovu prisutnost u široj kulturi. Posebnu vrijednost natuknica čine pomno birani citati iz odabranih djela koji osnažuju argumentaciju i omogućuju čitatelju blizak kontakt s likovima.

Ljubica Jović kao Laura i Rade Šerbedžija kao Ivica Kičmanović u TV-seriji U registraturi

Galerija likova uvrštenih u Leksikon obuhvaća pet tipoloških krugova umreženih u abecednoj redalici. U prvome je krugu citatni lik Marulićeve Judite, velike junakinje koja stoji na početku nacionalne književnosti i na biblijskome predlošku odrubljuje glavu inovjernu silniku. U drugome su krugu faktocitatni likovi povijesnih osoba koji doživljuju transformacije u odnosu na svoje stvarne predloške (Gundulićev „poniženi“ Osman i Mažuranićev supersilnik Smail-aga) ili deheroizaciju (Nehajevljev Krsto Frankopan kao veliki političar, ali i krhka privatna osoba). Treći krug sadržava arhetipske univerzalne likove svojstvene svim kulturama, poput Držićeva Pometa (renesansni homo novus), Andrićevih likova („učeni fratar“ fra Petar, Karađoz kao demonski upravitelj zatvora, „produžena ruka vlasti“) i Krležina Petrice Kerempuha („pučki tribun i puntar“). Četvrtomu krugu, koji je ujedno najširi, pripadaju različite moderne varijacije univerzalnih tipova i kulturnih stereotipa (osobito kod ženskih likova) te originalni, povijesno neponovljivi tipovi muških likova što ih je stvorila moderna kultura od kraja 19. stoljeća do posljednje trećine 20. stoljeća.

Tipovi modernih muškaraca
i žena

Leksikon likova iz hrvatske književnosti može poslužiti za različite kulturološke, sociološke i antropološke analize, a jedna je od njih rodna zastupljenost pisaca i likova. Junakinja je u Leksikonu znatno manje od junaka, što nimalo ne umanjuje, nego zapravo još više ističe položaj žena u konstrukciji „krvne slike“ moderne hrvatske književnosti, ali i cijele kulture.

Vlastelin (Nereo Scaglia) i njegov sin (Miljenko Mužić) u Izgubljenom zavičaju, red. Ante Babaja, 1980.

Činjenica da u Leksikonu dominiraju muškarci i kao pisci djela i kao likovi ne treba čuditi. Zapadna je kultura sve do kraja 20. stoljeća bila patrijarhalna, a u doba moderne kulture izrazito je muška. U klasičnim kulturama na vrhu rodne piramide stoji Otac (Bog, vladar, pater familias), koji je strog, ali u načelu jednako pravedan prema svoj djeci, i muškoj i ženskoj. Postoje dva arhetipska modela žene: antička zavodnica Kirka / biblijska Eva-grijeh-zmija i idealna žena Djevica Marija, no ti arhetipovi nemaju snagu kulturnih stereotipa kao što će to biti u modernoj kulturi. Svjetovna povijest u klasičnim kulturama poznaje snažne obrazovane žene, ljubavnice i vladarice. U modernoj kulturi braća su svrgnula očinske autoritete i uspostavila svoju vlast na svim područjima, pa i nad ženama. Projekt oslobođenja čovjeka, građanina, nacije, književnosti od tradicionalnih autoriteta, izražen u lozinki Francuske revolucije Liberté, égalité, fraternité, odnosio se samo na braću – muškarce. Muškarci su postali nositelji slobode i javnoga života, a ženu su zatočili u privatni dom kao svoga „anđela u kući“. Istodobno izvan kuće na njih su vrebale kobne žene-zavodnice, koje nose sav teret društvenih tabua i rodnih frustracija. Tako su dva klasična patrijarhalna arhetipa, božanska Djevica Marija i zavodnica Kirka / Eva, postali kulturni stereotipi i poprimili nove, još radikalnije oblike.

Od Marulićeve Judite
do danas

Nemecov Leksikon otkriva u hrvatskoj književnosti bogatstvo imaginacija o ženama u kojima su koncentrirane društvene želje i erotske frustracije modernih muškaraca. Tako je Šenoa tvorac dvaju osnovnih modernih stereotipa o ženama: u Dori Krupićevoj stvorio je tip „progonjene nevinosti“ i „anđela u kući“, a u Klari Grubarovoj kobnu čarobnicu femme fatale. Kovačićeva Laura niskoromantična je inkarnacija opasne zavodnice, „pravo čudovište“ u hrvatskoj književnosti. Krležina barunica Castelli građena je „u muškoj retorici“ na tragu lektire poznatih mizogina Strindberga, Nietzschea i Weiningera, ali je donekle i socijalno motivirana. Mizoginih stereotipa Krleža se oslobodio tek u snažnoj, tragičnoj junakinji Lauri Lenbach. U Nemecovoj galeriji ženskih likova Lucija Stipančić Vjenceslava Novaka tip je nježne i krhke femme fragile, inačice kućnoga anđela iz doba fin de sièclea, koja se nalazi „na putu prema ženskoj samosvijesti“, dok je Begovićeva Giga Barićeva prva feministički samosvjesna junakinja, a Begović prvi muški feministički osviješten autor.

Matija Kačan kao Filip Latinovicz u predstavi Latinovicz, povratak, red. Nina Kleflin / fotografija: Tóth

Uz stereotipne karaktere ženskih likova stoje originalni muški likovi kao neponovljivi povijesni konstrukti moderne kulture. Čitanjem Leksikona otkrivamo da je moderna hrvatska književnost puna velikih, neuspješnih, ženski senzibilnih muških likova koji pate od nerješivih psiholoških, erotskih i društvenih problema. Tri su osnovna tipa originalnoga, često tragična modernog muškarca: „ni seljak ni gospodin“, nesretni intelektualac („suvišni čovjek“) i hipersenzibilni umjetnik.

Prvi tip, iskorijenjena seljaka koji nije postao gospodin, stvorio je Ante Kovačić u liku Ivice Kičmanovića, a slijedili su ga i drugi autori realističke matrice u kojoj junaci odlaze s rodne grude u grad i tamo propadaju (primjerice, Tito Dorčić Vjenceslava Novaka). Rani modernizam s kraja 19. stoljeća i početka 20. stoljeća obilježen je likovima suvišnih ljudi i gubitnika, osjetljivih intelektualaca koji nagomilane životne probleme razrješuju samoubojstvom (Šenoin istoimeni junak iz Prijana Lovre, Gjalskijev Janko Borislavić, Nehajevljev Đuro Andrijašević) ili bijegom (Leskovarov dekadent Marcel Bušinski). Niz se nastavlja preko Krležina egzaltiranog apsolventa filozofije Krešimira Horvata kojemu je sve „gnjilo“ i hipersenzibilnoga slikara Leonea Glembaja kojemu je sve „mutno“. U „drugoj moderni“ i kasnome modernizmu niz dezorijentiranih intelektualaca zaokružuju Marinkovićev Melkior Tresić (homo timens) koji bježi od vlastite civilizacije i deziluzionirani komunist, Mali Slobodana Novaka koji razočaranje ideologijom liječi u otočkoj osami. Treći tip velikoga i tragičnoga modernog muškarca tankoćutni je umjetnik, psihološki najsloženiji lik, koji postavlja egzistencijalna pitanja na rubu ludila (glazbenik Amadej Zlatanić Vjenceslava Novaka), nerješiva pitanja o sebi i umjetnosti (Krležin slikar Filip Latinovicz, „čovjek bez svojstava“ prije Musila) ili vječna pitanja o smislu života u graničnim situacijama (Desničin violinist Ivan Galeb).

Takvi veliki, neprilagođeni i često tragični muški likovi potvrđuju da je u hrvatskoj književnosti od kraja 19. stoljeća pa do posljednje trećine 20. stoljeća postojao snažni „antimodernizam“ u Kravarovu smislu riječi: ni pisci ni njihovi junaci ne snalaze se u modernoj civilizaciji, odbijaju grad i znakove modernoga života i tehnološkoga napretka, često završavaju samoubojstvom ili pak traže izlaz u umjetnosti i prirodi, a pred velikim ideologijama bježe u samoću. Niz različitih tipova gubitnika i jaka antimodernistička crta u hrvatskoj književnosti znak su dubokih problema hrvatskoga društva i nemogućnosti konstrukcije osobnih identiteta kroz cijelu modernu kulturu.

Doprinos elitnomu
kulturnom kanonu

Osim dominantnih tragičnih i razočaranih muških likova hrvatska je književnost iznjedrila niz drugih velikih junaka koji reprezentiraju modernu kulturu: Kamovljeva avangardističkoga buntovnika protiv svih kulturnih vrijednosti Arsena Toplaka, slavonskoga bećara Đuku Begovića, Krležine tipove gnjevnoga intelektualca Doktora, potkupljivoga likovnog kritičara i frazera Olivera Urbana i hrvatskoga homo politicusa Kamila Emeričkoga mlađega. U času kada Pavao Pavličić u jeku postmodernizma uvede u književnost slikara Mihovila koji sve što dohvati falsificira bolje od originala, velika intelektualna, društvena, psihološka i umjetnička pitanja što su ih postavljali moderni junaci sele se, kao i ženski stereotipi, u intimnu karakternu i popularnokulturnu dimenziju (Tribusonov detektiv Nikola Banić, novi ironijski stereotip ženskoga identiteta Štefica Cvek Dubravke Ugrešić). Tu se u Leksikonu otkrivaju mogućnosti za dopune u ponovljenim izdanjima, koje će još više istaknuti razliku između stereotipnih modernih žena i samosvjesnih postmodernih ženskih likova, između velikih pitanja što ih postavljaju moderni muškarci i „malih pripovijesti“ o osobnim i povijesnim identitetima koji zaokupljaju pisce u današnjemu globalnom i digitalnom dobu.

Nastao u vrijeme slabljenja elitnoga estetskog kanona, Leksikon Krešimira Nemeca vraća književnosti dostojanstvo i stavlja je na istaknuto mjesto u sustavu kulture kao neiscrpan simbolični kapital. Svatko tko se ponovno ili prvi put susretne s likovima kao što su Šenoina Dora Krupićeva, Kovačićeva Laura, Krležin Filip Latinovicz, Marinkovićev Melkior, Novakov Mali doživjet će književnost na najosjetljivijoj razini strukture i bit će ponukan posegnuti za djelima u kojima se oni pojavljuju, pa će tako Leksikon biti uvod u nova čitanja književnih djela kako u stručnim krugovima tako i u široj publici. Leksikografski pristup književnosti, u kojemu likovi djeluju interaktivno umreženi u abecedni popis i esejistički opis, izvlači književnost iz tradicionalne filologije prema kulturologiji i čini od nje pristupačnu i privlačnu atrakciju konkurentnu s drugim snažnijim medijima. S druge strane, zamišljena kao niz reprezentativnih likova iz pomno biranih djela, Nemecova antologija književnih likova opire se suvremenomu „društvu spektakla“ koje briše i nivelira vrijednosti. U doba marginalizacije književnosti Nemecov Leksikon gradi i čuva elitni kulturni kanon na mjestu jedne od najvećih identifikacija – u tipovima i sudbinama književnih junakinja i junaka.

Kada se svemu tomu pridruži autorov lagani esejistički stil kao dodana vrijednost metodološkoj utemeljenosti, znanstvenoj pouzdanosti i kulturološkoj poticajnosti, dobili smo ne samo prvu književnu karakterologiju iz koje se može puno naučiti o modernoj hrvatskoj kulturi nego i knjigu u kojoj se može istinski uživati. To je knjiga kojoj ćemo se uvijek rado vraćati kao što se vraćamo najboljim prijateljima.